Umjetnost ne treba biti lijepa. Treba biti smislena. Duane Hanson
Foto: Sven Gorjanc-Fabić 29.08.2014. napušteni prostori TŽV Gredelj u Strojarskoj
***
Statičan kadar. Tračnice polako rastvaraju prostor i streme u daljinu. Zamišljeni vlak se sve brže udaljava od zamišljene postaje i približava zamišljenoj daljini. Približavaju se i udaljavaju stabla i stupovi, izmjenjuju se svjetla i sjene, nastaju i nestaju oblici, podrhtava zamišljeni vlak na zamišljenim kotačima, zatim kretanje inercijom polako prelazi u lebdenje pa u beskrajnu vrtnju i treperenje istrošene filmske vrpce.
Ivan Babić, Koncepcija vrta (2014 : 34)
zbirka posvećena prijatelju i umjetniku Nikoli Biliću - Jeličiću
**
Na polici iz obiteljske GF kolekcije Huxleya, dimom dobro namirisan esej Pakao i raj:
„Na antipodima duha mi smo više ili manje neovisni o jeziku, stojimo izvan sustava pojmovnog umovanja. Stoga naša opažanja vizijskih predmeta posjeduju svu svježinu, sav izvorni intenzitet doživljaja što nisu nikad bili vebalizirani, nikad sažeti u beživotne apstrakcije. Njihova boja (ta punca datosti) blješti svim sjajem koji nam se čini natprirodnim, iako je u stvari potpuno prirodan – potpuno prirodan u smislu da je potpuno neokrnjen jezikom ili znanstvenim, filozofskim ili utilitarističkim pojmovima, kojima mi obično stvaramo dani svijet prema našoj vlastitoj, jednoličnoj ljudskoj slici.“
Aldous Huxley, Eseji / Pakao i raj (1980: 64)
***
„A ta zasićenost staklom ide uporedo sa zasićenošću kromom i niklom, nerđajućim čelikom i aluminijem, mnoštvom legura, i starih i novih. Metalne nam površine namiguju u kupaonici, sjaje iz aluminijskog sudopera, blistajući jure po zemlji automobilima i vlakovima.“
Aldous Huxley, Eseji / Pakao i raj (1980: 80)
***
Odležana knjiga iz obiteljske zbirke ĐJ/DJ preuzeta u biblioteku Željka Zorice, narančastih platnenih korica, vrištavo zelenog međupapira, samo fragment jedne Kiševe slike, Eduard Sam u brzom vlaku zakopčava aktentašnu:
„Ko je posmatrao ovaj prizor, osim konduktera i onog koji pokušava (videći sebe) da zakopča svoju aktentašnu?
Gospođa sa šeširom i velom preko lica (oko trideset godina) koja je privijala uza se zaspalu devojčicu (oko tri godine), kao da će se u vozu, u kupeu prve klase brzog voza, dogoditi sada nešto strašno, krv i zločin, kao u romanu: mladić crne zalizane kose (oko dvedeset i pet godina) student ili špijun, koji je iza svojih ilustrovanih novina pokušavao da uhvati parče beline među crnim haljinama dame u crnom; zadrigli gospodin (oko pedeset godina) po svoj prilici crnoberzijanac, sa satom na zlatnom lancu, koji u tom trenutku posmatraše svoj zlatni sat dugo, pažljivo, kao da ga procenjuje; stara gospođa (oko šezdeset godina) sa molitvenikom u koricama od sedefa; dremovni oficir (oko trideset), sa zveckavim mamuzama.“
Danilo Kiš, Peščanik (1983: 77)
|
|